Ovo podnašam za objavu u sliedećem glasilu Hrvatske Uljudbe.

Ako bi bilo potreba za kakvim izmjenama, izbacivanjem ikojih dielova, to bi moglo jedino uz moju nedvoznačnu i nepobitnu privolu. Sa svoje strane zadržavam mogućnost sebi da taj tekst uporabim i drugdje, gdje i kako ja hoću.

Naslov u Glasilu HUP-a, ako se tekst prihvača, neka bude:

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Pomirba nam je jedini put, kao i 1991!

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Premda sam bio jedan od samo dvojice jedinih u crno obučenih, koji su na prosvjedu 25. svibnja pred kućom Stjepana Hršaka, zločinca, prema svjedoku Franu Živičnjaku koji je nakon objelodanjenja knjige u kojoj opisuje kako je isti Hršak pobio 22 svećenika i fratra na Maclju, ubijen u nerazjašnjenim okolnostima 1992., ipak sam održao kratak govor koji bih mogao nasloviti:

"Pomirba nam je jedini put, kao i 1991!"

U tom govoru sam bio napomenuo, citirajući iz teksta u jednom broju časopisa "Politički zatvorenik", kao i iz emisije o Jazovki, sa HTV-a iz 1990., da je jedan partizan zaustavio daljnje krvoproliće na Jazovki i pozvao sam nazočne i one koji bi o tome kroz medije čuli, da saznamo njegovo ime (i njegovu sudbinu)! I čudio sam se što partizani kriju ovog poštenog častnika --oficira-- svoga. Jer on je došao i naložio krvnicima da zaustave klanje. Naveo sam da tako svjedoči Mijo Samac, domobran, koji je jedan od onih koje je taj partizan spasio.

Napomenuo sam da se neki materijali koji potvrđuju moje gornje tvrdnje mogu u mojoj Udruzi javno nabaviti, a neki drugi materijali se pak mogu nabaviti u Udruzi Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ).

Njihove su internetske stranice:

www.hdpz.htnet.hr

Pojedinosti o gornjem sam upravo potražio i našao u video zapisu koji je u posjedu moje Udruge, te u glasilu "Politički zatvorenik" broj 158 iz 2005. g.

I nisam potpuno točno naveo događaj zaustavljanja jednog od inače brojnih pokolja na Jazovki kroz skoro cielo razdoblje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj.

Radi jednostavnosti (lakše preslikati nego trankript pisati), ovdje navodim sve što se u navedenom broju P.Z. o toj zgodi može naći.

...

Ajme, nije lakše! To nije PDF datoteka od znakova-slika kao što PDF datoteke obično jesu! To je PDF datoteka od slika cijelih stranica, vjerovatno skeniranih čitavih stranica tiskanog glasila! To se može samo pješke ili OCR programom, koji mi se ne isplati pokretati za ipak nedostatnu količinu posla za OCR (Optical Character Recognition, optičko prepoznavanje znakovlja) rad...

...

Iz glasila "Politički zatvorenik" broj 158 iz 2005. g, str 40, iz pera Mije Samca, jednog od preostalih samo oko 12 preživjelih između nekoliko stotina, vjerovatno uglavnom Domobrana, a manje Ustaša, vođenih na egzekuciju na Jazovku za samu Novu Godinu 1943, nakon izgubljene bitke za Krašić. Još jednom, Jazovka je već i prije, a još će više poslije primati vrlo brojne žrtve...:

Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame, zaviknu: "Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!" Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuđenika, šest pari.

Ah, nedostatan je za moje standarde ovaj moj, ha ipak samo prijepis, dakle pješke, a ne računalni preslik znakovlja (Copy-Paste)...

Nedostatan, budući da, koliko god mi bilo naporno, imam još i video zapis svjedočanstva Mije Samca, ali 15 godina ranije načinjen, godine 1990. Dakle ipak osjećam da moram i taj video zapis sada transcribirati...

0 sati 26 minuta od početka zapisa na DVD disku. Mijo Samac govori i sniman je (ovo je transkript audiovizualnog zapisa):

I kolona je krenula i mislio sam, sve je gotovo.

I kad smo došli ono blizu, kako je cesta, prije neg se penjemo gore. Ja nikad nisam znal gde je jama, šta je jama, on je došao i on je stražarima reko:

"Dosta, nemojte više. Ovo je zadnje", a mi smo bili na začelju. Bilo nas je ovako dva i dva, tri po dva. "Vrati ove šestori..."

"Ko je došao?" (ovo pita izvjestitelj) Neki taj čovjek u civilu, radi svojega ovoga, poznatoga. Onda mu je ovaj reko: "Pa i ovi su moji, ništa nisu krivi. Vratimo ih!"

I sad je ovaj, ovi sprovodniki, bili su toliko, da su nas vratili: "Evo ti ih, pa radi š njima što 'oćeš."

Gledajte, žalim za mojim onim mladićima koji su poginuli nevini, pravedni. A zašto je to tako bilo, ja vam ne mogu ni sad reći. Zašto smo bili tako strašno kažnjeni?!

0 sati 27 minuta od početka zapisa na DVD disku.

Ostalih pedesetak minuta zapisa možete pogledati, a možete i sami koju minutu transkribirati i poslati mi :-) Ma šalim se... Velik pos'o bi to bio! Pogledajte samo, postavit ću, ako Bog da, štand na Jazovki i ove godine, kao i 2007. i 2008., pa se učlanite u Udrugu Croatia Fidelis i dobit ćete diskove koje želite, i o Jazovki, i o Bleiburgu, Hrvatske slikopise iz 1940-tih i puno drugog imat ćete na izbor...

Ako, to jest, UDB-a i Srbohrvati ne odluče udariti baš na mene i moju Udrugu u međuvremenu... Imam već nekoliko sudova, i čini mi se da se svađaju pošteni i nepošteni iz onih ogranaka u Hrvatskoj vlasti koji su upoznati sa mojim predmetima... Jedni me ne daju, drugi sve pokušavaju da mene i moju Udrugu ugase...

Pa ipak bih rado saznao tko je bio taj partizanski kurir, kojeg sam krivo zapamtio kao častnika... (Možda i jest bio, ali Domobran Mijo Samac ga u promišljenom pisanom svjedočanstvu navodi samo kao kurira...

Govorim o promišljenom svjedočanstvu 2005., jer do 1990. nije imao kome ispričati što se dogodilo. Jer je njegovo zabranjeno sjećanje donekle bliedilo u dubini njegove duše, jer da je kome kazao što je bilo, mogao je biti od Milicije uhićen ili od UDB-e likvidiran. I, premda će pozorni čitatelj naći male nepodudarnosti, shvatite da se smio početi sjećati tek te 1990. godine kad je dao prvo svoje svjedočanstvo, dakle nakon 45 --četrdeset i pet-- godina šutnje!)

A ja sam eto tog partizanskog kurira krivo zapamtio kao častnika...

(Imam naime ne stotine sati, ne tisuće sati, nego desetke tisuća sati video zapisa iz Hrvatske poviesti, od čega ponajviše iz Domovinskog rata, ali i iz bitnih drugih razdoblja Hrvatske poviesti, poput doba NDH, kao i novije poviesti --do najsuvremenije, do današnje koja se upravo odvija... podosta i s vjerske strane, pretežno s katoličke, jer sam Rimokatolik... Nije još sve ni na razpolaganju za članove Udruge, nije sav posao dovršen...)

Ipak bih rado saznao tko je bio taj partizan, jer on je ipak pokušao zaustaviti klanje, spasivši makar samo desetak od više stotina Hrvata...

Kad bi nam on, ako je živ, znao reći tko je stajao iza te vrlo zakašnjele zapovjedi, koji partizanski zapovjednik?

Zar će te pojedinosti iz tih dana Hrvatske poviesti ostati nepoznate?

Da li baš zaslužuje taj kurir ulicu u Zagrebu, kad ovako malo bolje iz dva svjedočanstva Mije Samca u rasponu od 15 godina pogledamo, baš i ne, premalo su ih od toliko žrtava spasili za cielu, pa i najmanju ulicu...

Ali ipak štujem i tu zakašnjelu čovječnost kod tih nekoliko partizana koji su strepili pred krvoločnošću vlastitih neljudskih suboraca. Nisu imali hrabrosti da se njihovom krvološtvu prije suprotstave...

Uvjeran sam da bih sa takvim partizanima mogao ljudski i danas razgovarati, ako bih do njih mogao nekako doći.

I vjerujem da vrieme ističe za nalaženje njihovog svjedočanstva, ako su živi, i ako su voljni pričati... Može li tko do njih, zna li tko njihova imena i njihove ratne puteve?

I na kraju, kao što iz prkosa protiv demoniziranja Ustaša, od kojih su mnogi, mnogi bili vrlo častni borci za Domovinu Hrvatsku, hrabri i čovječni, volio bih da su svi bili, ali nisu, ne opravdavam zločine kojih je bilo i u Jasenovcu, i u Gradiški i drugdje... Ali u kojoj to vojsci kukolja nije bilo, i u kojim su to zemaljskim ratovima svetci, a ne ljudi ratovali, na bilo čijoj strani...?

Pa na kraju, kao što na štandu svoje Udruge na zagrebačkom Hreliću redovito držim ono izgubljeno slovo Hrvatske abecede: "U", maleno, ali na vidnom mjestu svakom posjetitelju, tako sam se namjerno obukao sasvim u crno za prosvjed pred kućom još neosuđenog ratnog zločinca Stjepana Hršaka. Ne nisam ipak nosio ikakvih ustaških oznaka.

Jedan od mojih stričeva bio je partizan u Istri i to u okolici Žminja, odakle mi je rodna obitelj pokojnog otca, u Istri u većem čijem teritoriju od Hrvatske vojske nikad ni vojnika nije bilo za čitavoga Drugoga svjetskoga rata... pa tko zamjeri nimalo prava nema, jer Nijemci su mi ipak skoro iz dosade vlastitog otca bili ubili, bez ikakvog razloga...

Pa ipak sam antikomunist po uvjerenju, jer gledajući koliko naši današnji (post)komunisti od domovine moje Srbohrvatsku državu čine što demoniziranjem Hrvatskih poviestnih pokreta poput Ustaša, što srbiziranjem jezika i dovlačenjem Srba koji duboko u dušama Hrvate još više mrze nego Krajišnici 1990-tih...

Jer gledajući kako Dom Hrvatski gaze u većini medija... hoću biti spreman boriti se i umrijeti za Dom!

Bog nek nam pomogne, jer izdaja se razmahala, Hrvati tvrdo spavaju i ne vide ni prevare ni zasjede, a Dom nam se ruši...

Miroslav Rovis

www.CroatiaFidelis.hr

www.exDeo.com